Sjećanje na prijatelja

Mnoge od nas koji od studentskih dana prijateljevasmo s Bendžom veoma je ražalostila vijest o njegovoj smrti. Teško mi pada pomisao da će u budućim posjetima Zagrebu izostati oni ugodni razgovori puni Benjaminove erudicije, ugodnosti u izlaganjima, jasnoće i humora.

Upoznasmo se prvih dana studija u Zagrebu, davne 1962. na znalačkim predavanjima Zdenka Škreba i u popularnoj kantini Filozofskog fakulteta. Prijateljevali smo i u studentskim domovima uz četvrt kruha i bocu mlijeka. Za pušenje je bilo lakše jer smo iz Hercegovine dobili dovoljno duhana, a ni novinskog papira u koji smo škiju motali nije nedostajalo.

Ne znam otkuda i kako, ali Benjamin je već u Zagreb došao s dobrim, za završenoga gimnazijalca zapravo neobično dobrim poznavanjem njemačkog jezika i književnosti, a već se iz tadašnjih razgovora vidjelo da je prirodno usmjeren studiju filozofije. Poslije će stalno širiti i produbljivati znanje iz klasičnih i modernih jezika, književnosti, umjetnosti, a posebno filozofije.

U Zagrebu se Benjamin snalazio kako je znao i umio, studirajući i radeći, kao i mnogi Hercegovci koji su ostali ratna siročad i osiromašeni pa su se kao djeca s rodne grude morali odseliti u Slavoniju, odakle je na studij Benjamin došao, kako rekosmo, s temeljitom općom naobrazbom.

Benjamin Tolić

Godine 1971, reklo bi se očekivano, put germanista Benjamina Tolića vodi u Beč, gdje nastavlja studij filozofije i germanistike. Život i boravak u Beču pa opet u Zagrebu, tih teških i mučnih godina, vrsno je opisala književnica, pjesnikinja, teoretičarka književnosti, profesorica i znanstvenica i njegova životna družica Dubravka Oraić Tolić u djelu Hrvatsko proljeće u sjećanjima suvremenika – memoarski zapisi u povodu 50. obljetnice Hrvatskog proljeća (1971–2021). Benjamin se lagano mogao uklopiti u bečki intelektualni život, ali se nikako nije mogao „isklopiti“ iz hrvatske sudbine, s kojom je od mladih dana temeljito srastao.

U vrijeme Benjaminova boravka u Beču bio sam već u Švicarskoj, ali uspijevali smo ipak susretati se, a i surađivati. Jednom smo nekoliko dana proveli u Bad Kissingenu na seminaru koji je organizirao gradonačelnik i tu smo imali priliku upoznati mnoge zanimljive njemačke intelektualce kao i neke poznate slovačke i ukrajinske emigrante.

Vrativši se u Hrvatsku Benjamin je, usprkos svim političkim poteškoćama kroz koje su Dubravka i on prolazili, ostao neslomljiv, kakav je bio od djetinjstva pa sve do zadnjeg dana. Radio je kao srednjoškolski profesor, a njegov je doprinos posebno važan u ostvarenju Osmojezičnog enciklopedijskog rječnika (1988–2010), jedinstvenoga lingvističkog pothvata.

Teško je reći jesu li Benjamin, za bliske prijatelje Bendžo, i njegova supruga onako silno zavoljeli hrvatski jezik radeći na prijevodima ili su zavoljeli prevođenje iz ljubavi prema jeziku. Bilo kako bilo, Benjamin Tolić obogatio je hrvatsko prevodilaštvo s nekoliko uzornih prijevoda. Najprije prijevod Spolne revolucije… Wilhelma Reicha, jednog od najvažnijih psihoanalitičara tzv. „druge generacije“, čija su se djela mnogo čitala sedamdesetih godina prošlog stoljeća (pa još i prije filma Dušana Makavejeva). Sjećam se živih rasprava s Benjaminom o Reichovu djelu Slušaj, mali čovječe. Slijedi prijevod Pustolovine baruna Münchhausena Gottfrieda Augusta Bürgera te Hrvatima osobito zanimljivo djelo Dalmatinsko putovanje (Dalmatinische Reise) austrijskoga pisca Hermanna Bahra. No kad je riječ o Benjaminovim prijevodima s njemačkog, ne možemo zaobići jedinstvenoga Roberta Musila i prijevod njegova prvijenca Pomutnje gojenca Törlessa (Die Verwirrungen des Zöglings Törless).

Od dana osnutka HDZ-a Benjamin Tolić prihvaća predsjednika Tuđmana kao „svog čovjeka“, gledajući u njemu ono što je Tuđman i bio: kako jednom reče omiljena Ikača, „čovjeka koji je poznavao povijest i čovjeka koji je stvarao povijest“. Kao poznavatelj njemačke kulture odlazi najprije u diplomatsku službu u Njemačku, zatim u Švicarsku, ali čim se pojavio Ivo Sanader, Benjamin Tolić kao neovisan publicist odlazi vlastitim putem: njegovo djelo Sanaderova dionica moglo je poslužiti kao svojevrsna opomena… U Tolićevim brojnim novinskim kolumnama osjećalo se pretakanje u pero onoga što je piscu u mislima i na srcu. Uvijek su njegovi tekstovi bili prožeti erudicijom i finim sarkazmom.

Zbogom, dragi Bendžo, neka Ti dobri Bog udijeli vječni pokoj i neka Ti bude laka hrvatska zemlja.

Njegovoj supruzi Dubravki, obitelji, rodbini i prijateljima iskrena sućut.